Picigin je puno više od udaranja loptice i bacanja u plićaku.

Što vam prvo padne na pamet kada čujete riječ picigin?
Vjerojatno, kao i većini onih koji nikad nisu intenzivno razmišljali o piciginu kao sportu, zamišljate grupicu ljudi kako u krug odbijaju lopticu, sve kako bi ju što duže nastojali zadržati u zraku.

Zvuči kao nekakva tipična dječja, jednostavna igra smišljena u momentu, zar ne?

Ipak, koliko god da se činila banalnom, igra picigina, i to mislimo na onu “profesionalnu razinu” (odnosno na naprednu igru onih igrača s godinama iskustva, pošto ne postoji službeni profesionalni nivo), zahtjeva nevjerojatnu koordinaciju tijela, refleksa i promišljenog skakanja, bacanja te udaranja same loptice koja pod nikoju cijenu – ne smije završiti u moru.

Picigin svoje početke pronalazi u Splitu, ranih godina 20. stoljeća (pretpostavlja se da je nastao nakon I. svjetskog rata, negdje oko 1923. g.), i kao kod većine sportova, ne postoji jedna specifična osobe, ili imena ljudi, koji su izmislila igru.

Prema popularnim urbanim legendama i pričama, picigin su počeli igrati mladići koji su igrali vaterpolo, ali je to na splitskoj plaži Bačvice, gdje se plićak prostire kako na širinu tako i u daljinu, nemoguće.
Tako su se mladići počeli dodavati loptom rukama iznad vode, nešto što je bio samo početak u revoluciji igre picigina.

S kasnijim preinakama i izmjenama (kao što je veličina lopta, znatno manja od one vaterpolske, te same tehnike odbijanja i udaranja, umjesto običnog hvatanja i dodavanje), igra se ubrzo razvila u ono što danas znamo i zovemo – piciginom.

Sama riječ picigin je, prema mnogim stručnjacima (za riječi, ne za picigin – ali tko zna, možda postoji i stručnjak koji jednako dobro barata balunom picigina kako i jezikom), autohtoni splitski naziv.
Svoje korijene naziv pronalazi u riječima kao što su pecetavati ili picigavati (Splitski Rječnik, Željko Petrić) koji se definiraju kao izazivanja nemira, diranje u nekoga ili bockanje nekoga.

Te riječi pak dolaze od talijanskih riječi “pizzicare con le dita”, odnosno “štipanje prstima”, jer su igrači u početku loptu udarali vrhovima prstiju, što je izgledalo kao da je štipaju.
Dalje je splitska omladina, kaki to inače biva s jezikom, skraćivanjem i izvrtanjem došla do jedinstvenog naziva – picigin.

Picigin, iako nije kompetitivan sport, nema strogo propisana pravila kao što je to u nogometu te nema svoje nadležno tijelo, kao što je FIFA, ali po mnogima, pogotovo onima fetivima, za picigin se moraju ispoštovati određen uvjeti da bi se igra koju igramo zaista mogla nazvati piciginom.

Gdje, tko, kako i s čime se igra picigin?

Picigin se isključivo igra na pijesku i to na samo jednom “službenom” terenu na svijetu – splitskim Bačvicama. Naravno, pješčanih plaža ima svugdje po svijetu, ali su Bačvice jedina prava plaža, teren i stadion – kolijevka picigina.

Točno se znaju najbolje pozicije na koje igrači trebaju stati i kamo se kretati kako bi igra bila fluidna i zato je potrebna širina terena, te naravno, manjak ljudi koji će ometati trk i skokove igrača.

Ekipa ili klapa se sastoji od ni više ni manje nego pet igrača, gdje su oni u dijagonali razmaknuti i po 15 metara jedan nasuprot drugoga, a oni susjedni od 5 -7 metara, te se igra u nekih 20-ak centimetara morske dubine (razlika između onog najdublje i najplićeg pozicioniranog igrača je ne više od 6-7 centimetara.)

Igrač najbliže obali je trkač, barem onaj trkač koji najviše trči, dok su, kako se krećemo prema dubini sljedeća dva igrača također trkači. Naposljetku, preostala dvojica u najdubljem, su tehničari ili sidruni koji balunima “hrane” trkače koji se najviše kreću po plićaku.

Taj je balun zapravo nikakva službena loptica, jer takva ne postoji, već je ona buvel, “pupa” od teniske loptice, čiji se gornji sloj odreže nožem, zatim oguli kliještima, a ljepilo se potom skine od grubi zid, i naposljetku brusi dokle guma ne zadovolji svojom debljinom. U teoriji jednostavno, u praksi – treba prakse.

A kako se picigin igra je nešto što nadilazi ova osnovna pravila, koja tu ipak služe tome da igra bude puno više od pukog zadržavanja baluna u zraku. To su skokovi, akrobacije, trčanja, međusobni izazovi članova piciginaške klape, virtuoznost svoje vrste i prava poezija spoja aktivnost, kreacije, duhovitost, kupaćega duh i ljubavi prema poezije igre koja je puno više od sporta i puno više od pukog zadržavanja loptice da samo ne padne u more.

Kada bi ga mi, kao skromni laici trebali opisati, picigin je najljepši mogući način sprječavanja baluna da ne padne u more.

Više o piciginu možete saznati na portalu ekološkog društva picigina Bačvice, koji nam je poslužio kao izvor informacija za ovaj tekst, a majice na picigin potražite u našem dućanu u gradu ili na našem webshopu.